brokenships
|
na kraju praznina se također iseli i ponese svoj odjek između zidova nevidljiva vrata ni mene ni tebe samo sjećanja stvari kažeš postoji muzej prekinutih veza i smijem se moja unutrašnjost ponekad naliči tome kada otvorim kutije i u njih smjestim sve što miriše na bol ovdje će ostati kiša ispred prozora glazba crvene boje ljubav svemu drugom nestao je oblik |
u susret proljeću
|
fali mi cigareta, barem dim. u vlaku nikog; moja sjena i ja družimo se spontano. gledajući kroz prozor. koja prva spazi pustinju - viknut će glasno: eto! punit ćemo džepove pijeskom, to je zadatak. umiješnost i volja. a onda s njim do ruskih stepa; tamo gradimo kulu. stepenastu. i dva izlaza, da se ne sudaramo na vratima. polako. pored nas kao na pisti prolaze oaze. jedna za drugom snažno upiremo nosove o staklo. hladno je. fali mi utisaka. izmišljenih filmova. sjena se pruža na sjedalo pored mene. ja bdijem. do sljedeće prilike. |
šetnja tipkovnicom ili mačja poezija
|
.<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<< zu76 |
nakon podneva
|
jedan smeđi i dva crvena kofera kutija puna špekula komplet crvenih tanjura. par igrački dva crvena vrča i vjetar vjetar......... (zaboravih: broš-violinski ključ; na dnu torbe) |
ulicama
|
papirnate kutije uz rub ceste. prazne. zjape. i lišće, u kovitlacu ispred mene. takav vjetar volim. unosi nemir u grad, smrsi kosu; u očima prašina. pa nestane do sljedećeg ugla. ta igra nema pravila; igra se jednako velikim i malim ulozima. svaki list oživi i podsjeti me kako je dobro biti lagan i smeđ. zalijepiti se za fasadu, poletjeti s krova, viriti kroz prozore brzih auta. šuškati suhom ljuskom po tvrdom betonu i glumiti da si priča. priča. šutim i dišem. vjetar. igru. u kutijama čitav svemir; tek mi se činilo da su prazne. |
renoviranje uma
|
bit će dovoljna bijela boja i malo zelene ljubičaste crne tek toliko crvena je samo točka u oblacima /ako nađeš kompas kojeg je izgubila, ne oklijevaj/ riječi se cijede s kista. potreban je odmak. zamah. i vještina. |
kaligrafija srca
|
lijevom rukom pritisnem desni kažiprst na malu crnu tipku sa slovom m pod kožom u zjenici oka ostane trag započete misli linija po kojoj se kružnice otisnute crvenom bojom vraćaju na početak nauka o volji lekcije o smislu i ponavljam to isto slovo sve dok ne ispuni bjelinu ekrana i počne se osipati kao šećer s rubova žlice po mojim rukama postelji i podu onda ustanem i pažljivo odšetam do kuhinje po šalicu čaja tragovi škaklje tabane i smiješno je kad ih pažljivo otopim iznutra slatkom tintom iscrtam obris svakog otkucaja nevidljiv znak zapis tvoje ime |
upravo sada
|
postoji trenutak kada sve stane i onda opet sve krene između nema ničega |
nastavi niz
|
treba brojiti korake. na par i nepar. dobro razmisliti prije nego se krug ispuni indigom; prepravljanje nije moguće. kako znam da znam izabrati? što ako mislim da sam posebno nesposobna biti drugačija; od sebe? pod prstima; nožnim: osjećanje. sprešane svemirske lokve pune kadrova. kakve želim uokviriti između vrata i prozora. gravitacija me uzdržava i hrani; jesam li zahvalna za tu malu istinu? ja vjerujem u laži. u to da je krug savršen i bez boje. tvoja, moja; najdraža! (jedan, tri, dva; sreća, , ;) |
deja vu
|
negdje tamo u danu s imenom prva dva broja bila si daleko još dalje od slučajnog pripadanja mojim začudnim mislima /trenutak je sada i trajanje i sreća, ista ona koja nije postojala, ali se činilo da ju smijem zahtijevati glasno/ s ove točke kruga naslonim glavu na izgovor da samo želim razumjeti tvoj crveni strah i gledam prolazno i providno raspolažem s još par odluka kojima sam tada samoj sebi zavezala vrpcu preko oba oka i splela prste u čvor namjerno ili ne znajući da će jedna slična kombinacija biti dobitna /što bih rekla tada da sam imala krila u zamahu prihvaćanja - da je lakše pustiti se nizvodno i brojiti oblake? - jer sve ionako jednom prođe - pored ili kroz! - to je razlika zbog koje bih opet za tebe plivala uzvodno/ rekli su mi: nećeš ni znati; a onda sam unaprijed odlučila da te nađem pa izgubim iz blizine brojeći nasumice to razdvojeno trajanje i zastala tamo negdje kod broja s imenom danas u poznatom i najbližem /sve je upravo onako kako treba biti/ "deja vu is the experience of feeling sure that one has witnessed or experienced a new situation previously (an individual feels as though an event has already happened or has happened in the recent past), although the exact circumstances of the previous encounter are uncertain" |
neizbrojen trenutak
|
s tih par slova preostalih pod jezikom smišljam kako sazdati kulu na granici morskog pejzaža ispod indigo oblaka zelenim vrhom olovke kojom crtam rubove jednog pa drugog oka u njima stanuje slutnja da će vjetar nesmotreno brzo podići sva jedra u zrak sve plahte u koje smo skrile bose noge od zime i čuđenja svijeta pa ćemo po dvije po tri stepenice hitro dograbiti onako uvijene jedna drugoj oko gležnjeva tražeći još malo vremena još jedan neizbrojen trenutak i biti će mjesta za valove i mjesta za kišu koja će nakon toga padati po nama u toj kuli i postelja i stol i dvije sretne naranče za doručak kad nakon prvog nanesem drugi sloj maskare i probudim te žureći nazad u snove |
naopačke
|
ako dovoljno dugo dubim na glavi, sva se krv slije u misli i one postanu crvene. ta se boja ne ispire. sve se okrenulo naopačke kako se dogode promjene? voljom..željom..slučajnošću? potrebom da se svijet oblikuje po našim dimenzijama. |
.
|
još jedan put uspjela sam prijeći granicu sebe dijelovi, oni vidljivi i nevidljivi, raspali su se u najsitnija zrnca pijeska i rasuli po pustinji sad mi ostaje da iznova izrastem iz jednog jedinog preostalog korijena nakon što se otopi ledena santa u proljeće drugačija svoja . . . ne postoji više pitanje na koje želim odgovor ne postoji više odgovor kojeg bih željela čuti . . . smisao je negdje drugdje |
22.10.2009.
|
"morala sam prerezati niti. pa ispljunuti crvenu rijeku žudnje i oštro kamenje očaja. i to je boljelo. poslije je sve bilo jednostavno." ali nisam. tada. sad boli još više. i ništa nije jednostavno. |
podsjećanje
|
baš onako kako sam htjela ukrasti sve vrijeme unaprijed bez mjere smijući se glasno paleći vatre ispod kapi kiše neodrečena i spremna na bijeg zastanem ti pod kožom sanjajući vatromet plažu sunce plišane prste jezik topao od ljubljenja jednostavno baš tako jer znam da te imam nezaboravljenu u sebi |
iznova
|
ovijaš me dodirom blizine meko neponovljivo stvarno mirišem latice ispod kože usnama upijam uzdah tonem u nas |
sunce
|
u dijelovima mozaika. dok plove oblaci. jučer sam voljela kišu. isprala je svaku napuklu notu. i padala, padala u bezdane snova. ništa nije bilo suvišno. trenutak je sada trajanje. odjekujem. moji prsti mirišu po tebi. |
. . .
|
sjedim na klupi. svako jutro. tamo negdje pored, postoji slika. hologram greške. povremeno uđem i zamijenimo mjesta. tako znam da ništa nije stvarno. pored kuće je stablo. dolijeću vrane. u kljunu ponesu po jedan orah. na vrhu visokog stupa razbiju ljusku i pojedu meko srce. onda odlete preko pruge. prolazi vlak. tišina se reže na komade koji bučno padaju svuda po meni. žmirim. sunce. boje. iznutra je bijelo. tri dana su vječnost. tri jutra, neispričana do kraja. od tada je prošlo puno više. ne razumijem se. ne pitam ništa. čekam noć. |
vrati se
|
prazna svaka ladica svaka kutija ja iznutra svjetionik obložen toplim plišom tebe mene izvana hladno more liječi bol valovima . . . hvala ti što si mi vratila mene bez odjeka nikad ne bih znala voljeti bezuvjetno kad se jednom okreneš iz daljine vidjet ćeš svjetlo |
svjetionik
|
danas sam postavila prvi kamen. drugi do njega. gradim polako. trajat će. sve treba biti jednostavno. |
tišina je posvuda
|
u našim koracima. dok ti gledam osmijeh. kad odlaziš polako. i više nemam potrebu ništa pitati. o ničemu govoriti. samo malo jače pritisnem papučicu gasa, pojačam radio iz kojeg svira May Way. i to je to. morala sam prerezati niti. pa ispljunuti crvenu rijeku žudnje i oštro kamenje očaja. i to je boljelo. poslije je sve bilo jednostavno. danas sam grlila sunce. nakon toga poželjela sam kišu. |
postoji biografija riječi. i ona druga, prokleta, ona događanja.
|
kaže irena. marina sjedi na okruglom brdu i puši. virginia u svojoj sobi. ja pušim potajno. od same sebe. duhan zamotan u prozirni papir. neprestano se gasi. pali mi grlo. nosnice. volim miris upaljene šibice. nisam u dobrim odnosima s odlukama. varam ih smisleno i namjerno. svako toliko. ali jednoj se moram predati. potpuno. još večeras. znam; boljet će me glava. i sanjat ću košmare. kada se probudim, ostat ćeš kao trag u mislima. izmaglica. dim. dobro si. ja nisam. ako se to može nazvati srećom, trajno će zvučati u mome uhu. evergreen s praznog cd-a. putujem. daleko. u bespuća tišine. biografija riječi lažno je bezbojna. biografija događanja glumi dugu. obje, jedna drugoj, sasvim neiskreno stišću ruku. na dlanovima ostaju mrlje. palim još jednu. u pepeljari deset izgorjelih šibica. |
ne znam kako ali
|
pišem iznova opet naopako sasvim bez smisla voljela bih da pročitaš da ti na usnama ostanu slova tinta pod kožom ispod jezika okus papira voljela bih da me voliš jednostavno trenutkom bez imalo razmišljanja glasno i javno govorim gutam izdišem polako i zadnji atom nijemih očekivanja trebala sam znati da je odjek uvijek jači od učinjenog preslika jeka pljesak dlana o dlan kasno je možda da ispravim polegnute mladice ove biljke toplinom vlastite želje trebala bih zatvoriti se u kutiju plavlju od mora i snivati kako sam školjka bijela rubova glatkih od tvojih dodira |
odljubljivanje kore od stabla
|
raspadam se. u dijelove. u prah. ako me ikada pronađu neke nove ruke, trebat će umješnosti da sve iznova oblikuju. vodom. pokretom. toplim dodirom. vjerujem da je i tebe boljelo; jednako snažno, jednako beznadno. ali ne smijem pitati za smisao. dijelovi plutaju svemirom, privlače crne rupe i kradu im olovne bezdane. naglo. bezobzirno. sveprožimajuće. tako boli. kao oštrice pripremljene u dugim satima čekanja. kao želja koja ne popušta ni pred hladnim naletima sažaljenja. voljeti - nije li to okrutan čin prema samoj sebi ? ponekad je nepodnošljivo do te mjere u kojoj se sva unutrašnjost izvrće prema van. vrišti. urliče. pa padne sebi pod noge i šuti. govori - dobro sam. poželim nikad više te vidjeti. poželim samo tebe. i da krenem bez osvrta dalje. i da se više ne pokrenem. poželim da se vratiš. i da nikada nisi postojala. neopisivo je. neizrecivo je. i ne znam zašto je. kad bih te mogla preboljeti, u jednom danu, u jednom dahu. kad bih te mogla odstraniti kao naslagu, miris, suvišan dio. umjesto toga, razmatam platno u kojem su odstajale riječi. na rubovima plijesan, šarene laže i smijeh. smijeh. uvjeravanje da je dobro reći - dobro sam. kad bih mogla prekinuti sve niti. ne poželjeti; nikad. to vrijeme koje će proći. to vrijeme u kojem čekam. u kojem te nema. jednom sam ga prerezala, jer više nisam mogla disati. sad ga samo promatram. puštam. i već sam negdje izvan njegove ljuske. i bojim se da tamo više nisam ista. ja. ti. misao koja me sustiže govori da se odlučim. ne ti. ja. kažem joj kako je svaki trenutak prilika. i kako bih mogla reći da želim i treću. no da li je to istina ? znam da nije sasvim. negdje na pola. pijem čaj, sad već hladan. narančasto proziran. u grlu stoji klupko boli. nedorečene riječi. neispušten glas. upitnici. krikovi praznine. dim. pepeo. znak. da trebam gutnuti. ili ispljunuti. to je način da dišem; to je način da se obranim od sebe. i preživim. |
sretan ti rođendan
|
napisala sam ti sve što sam željela reći i nikad nisam bila sigurnija u svako slovo u svaki titraj misli vjerujem da je ovako moralo biti odljubljivanje kore od stabla vulkan polako podrhtava, već osjetim boju lave pod nogama jednom davno poželjela sam ljubav možda me dostiže odjek možda je trenutak da sve utihne ne znam ono što znam je da više ništa neće biti isto odlučila sam i nikada nisam bila sigurnija da sam ja ta koja izabire osmijeh da mi je sasvim svejedno što ćeš odgovoriti da li ćeš ikada prepuštam bezuvjetno i čekam sunce mjesec kišu svjetionik volim te :* |
fotografije
|
pronašla sam ih. nenadano. i ne znam reći da li je to dobro ili nije. u njima moje oko vidi iste one slike koje je vidjelo prvim pogledom, godinama prije. srce vidi drugačije. još ljepše. još mekše. ... jednom davno čuvala sam ih u sebi. njihov oblik spremila sam u malu crnu kutiju, u memoriju njenog nevidljivog diska. kutija je pala. od tada disk više ništa ne pamti. njegova sadašnjost prazan je i sasvim bezbojan trenutak. jednom davno poželjela sam ih obrisati. iz te iste memorije, kao što sam obrisala i sve riječi. činilo mi se da je dovoljno da ih imam spremljene tamo negdje iza zjenica, iza svih misli. da im se ne vraćam dok i najkraći pogled boli. pa ipak nisam. a onda su nestale, u jednom kratkom trenu. i boljelo me još više. i nisam se mogla sjetiti da sam ih u nekom međuvremenu kopirala na vidljivi disk. pospremila u ladicu i tamo zaboravila. sada ih opet imam. one unutar i one izvan mene. tebe nemam. to je jedina razlika. ... ponekad bih voljela da se i unutrašnjost može obrisati. gumicom, krpom, tipkom delete, baš onako kako se briše vidljivo i vanjsko. mada znam da sve što je ikada bilo, ostavi neizbrisiv odjek. kopiju u svemirskoj memoriji. koja traje, bez obzira na nas. |
još je sve prekriveno plahtama
|
i čini se da vrijeme nema značenja. riječ kojom bi se opisala prolaznost nije izmišljena. / hej ponosna, davno si bila dostojna bola..prolazno je sve / crtam prstima po prašini. iza mojih leđa pomiču se zavjese. ovdje nema boja. zamišljam crne kazaljke. i nekako je dobro znati da se sve uvijek može ispuniti školjkama. žmirim. ........................................................................ sanjala sam te, ne tako davno. ostalo je sjećanje kao svježi miris jorgovana u postelji, pod plavim nebom. jednom ću poželjeti da sve izblijedi. unutar spirale bit će samo zvuk. pa onda spasonosno ništa. sanjala sam te. kosu, usne, oči. dok si pričala, ja sam te sivom tintom utkala u papir. ustvari; bila je srebrna. sreća je vrlo osobit pojam. ...................................................................... nema te više niti na jednoj fotografiji. u onim tvojim, mojim - jedan grad. kuće i prozori. kamen. boje. može li srce kucati brže? može li toplo meso ugrijati zidove? htjela sam ti reći / smješiš se ... / da moram krenuti / okrenuti se svemu unutrašnjem / ispod plahti je knjiga, jedno slovo, prejaki zagrljaj / i neću nikada stati / ... dok te ljubim |
s kraja početka
|
vratila sam se. tu je bilo najljepše. i najteže. između je bjelina. ---------------------- stoji ispred mene par trenutaka promatrajući me. / lijepa si / i dalje me promatra. onako kako se prvi put vidi detalj na poznatoj fotografiji. činjenično. sasvim svjesno. i dalje stoji. kažem hvala. smijem se. ---------------------- ljiljani u vazi. miris ispunja sobu, nosnice, mene. režem im stabljike i mijenjam vodu. kasnije me boli glava. --------------------- bjelina odjekuje i dalje se smijem. |
slika druga
|
iza stakla prozora male bijele pahulje kovitlaju se zrakom sjedi i puši to je taj trenutak ... |